-Piše: Krsto J. Pejović
Današnja zbilja zahtijeva da građanin mora biti oprezan, barem kada želi odrediti vlastiti cilj, ili imati sopstveni razum i zdravu ideju, jer je teže nego ikad biti kadar da predvidiš svoj život. Ponekad stanovnik planete sebe pita: „Gdje ja to živim, pobogu?“. Pored toga, u intelektualnoj sferi ovog doba zbivaju se i neočekivani događaji, koje često ne prati realnost, pa zato, ponekad, čovjek pomisli da se svijet nalazi u „rđavom vremenu“ i kao da je sve to van granica istorije. Stoga su „uslovi otuđenosti“ u današnjem svijetu učinili da običan čovjek nema ni pravo na šansu da neposredno učestvuje u oblikovanju ili zaštiti, bar nekih, minimalnih klasičnih vrijednosti, jer se univerzalne vrijednosti uveliko zamjenjuju novim, čija značenja ne mogu biti za preporuku. Zato se s pravom postavlja pitanje da li se budućnost može ostvariti samo korišćenjem „sadašnjih vrijednosti“, s obzirom na to da svijet živi u oktroisanom dijalogu i „tamnim bojama“. Posebno stoga što je ovo svijet očaja, koji je lišen istine, prepun hakerske tehnike. Iako je čovjek danas povezan s drugima više nego ikad ranije, na planeti je sve više stradanja, a ispovjedništva nigdje, ni za lijek. Takođe, siromaštvo, glad, ratovi, požari i nove bolesti kojima nema lijeka stvaraju, najblaže rečeno, uznemirenost. Stoga nije lako razumjeti ovo vrijeme i svijet u njemu. Malo je moralnog posla sa zanosom i, ako ga ima, nije to za savremeni svijet moderno. Stiče se utisak da je svijet „ogrehovan“, kao da živi na raskršću drumova ove planete. Zaboravljaju moćnici i čelnici svijeta da je Anatol Frans kazao: „Na svijetu postoji jedna nedjeljiva snaga – plemenitost“. Logično je da nije dovoljno poznavati prošlost, treba je i razumjeti, jer „u svijetu postoji toliko sukoba i nemira“, kako je to kazao umni vladika Nikolaj Velimirović.
Znatan dio mladog svijeta vrijeme provodi u besposličarenju, ne svojom krivicom, i kao da je „na mraku bez neba“. Tom mladom svijetu su ostavljeni „agresivni obrasci“, budući da su izgubili svoj hod u ovom svijetu teškog vremena. Vjerovatno zbog takvog stanja ne bi danas Isidora Sekulić kazala za čovjeka da je „kao rijeka bez dna i mulja“. Mada, u ocjenama ne treba ni pretjerivati, jer je moguće da je čovjek negdje „sklonjen od zlih očiju svijeta“, pa čeka neku veseliju budućnost, koja bi značila pobjedu vremena nad nemoralom. Ipak, ono što čovječanstvu danas daje nadu je „istorijsko pamćenje, najveća manifestacija u stvarnosti“. Bez pamćenja ne bi bilo ni istorije. Današnjem čovjeku njegovo pamćenje i nada jesu jedina brana narastanju sile projektanata novog svijeta koji ne žele individualnost slobodnog stvaralačkog vremena i života, već samo sopstveni profit. To, svakako, hoće transnacionalne kompanije, koje imaju jasno definisan nacionalni karakter, globalni profit i navodno globalno tržište, što časnom čovjeku, svakog dana, daje manje šanse na izbor za život. Zbog toga nije ni čudo što je sve više otuđenja. Stiče se utisak da se većem dijelu građana svijeta sve oduzima, i da taj dio svijeta gubi veze s realnošću, vjerovatno zbog toga što svijetom vlada sistem koji je „otuđen u nama“. Izuzetan doprinos takvom stanju daje uzrok dubokih promjena s obzirom na to da su smjestili novac u kompjutere banaka svjetskih moćnika. To znači da, iako se čovječanstvo ne može zamisliti bez napretka digitalizacije, ogromne generacije imaju iza sebe duge godine izgubljenog života i rada. Moguće da im je i u ovom svijetu jedino „bogatstvo“ osjećaj rezigniranosti zbog vlastite nemoći, jer ne napreduje čovjek iznutra kao tehnologija. Možda i to dovodi do toga da je u današnjem svijetu sve više zavisti, rizika, mane i grijeha, iako se ne smije zaboraviti da zavist spada u sedam smrtnih grehova. Pri takvom stanju, u ovom vremenu neizbježna je konstatacija da je osjeka postala prostor u kome su locirani najrazličitiji „tipovi savremenog morala“. Stoga i podsjećanje na već izrečeno da „politika nije stvar svih“, već samo ponekad određeni vrednosni sud. Za sve koji ne bježe od svog porijekla duhovna vertikala objašnjava horizontalnu. Ukoliko bi se i od toga pobjeglo, čovječnost bi se sve manje prihvatala, pa time i njegovala. Običnom čovjeku ostaje nada da svijet ne može i ne smije lišiti sebe cjelokupnog dostojanstva, niti izgubiti načela – zakona dužnosti i čestite strogosti.